Prodorom Otomanskog carstva na Balkan, srednjovekovna Srbija između 1389. i 1526. godine potpada pod tursku vlast. Od 1699. do 1739, a potom i tokom 18. veka, prostor današnje Srbije bio je podeljen između Austrougarskog i Otomanskog carstva. Sa početkom 19. veka počinje borba za samostalnu Srbiju, ali reke Dunav i Sava ostaju južna granica Habsburškog carstva sve do 1918. godine.
Zbog takve podele, nastanak i razvoj slobodnog zidarstva na tlu današnje Srbije tokom 18. i 19. veka moraju se posmatrati odvojeno — za krajeve severno i za krajeve južno od Dunava i Save. Ova podvojenost trajala je sve do 1918. godine, kada su ujedinjenjem Vojvodine na severu i Kraljevine Srbije na jugu tih dveju reka stvorene najpre Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a potom i Kraljevina Jugoslavija.
Podsetimo i na to da je prva „Majka Velika Loža” svih slobodnih zidara sveta — Velika Loža Engleske — osnovana 1717. godine u Londonu.
Već u vreme vladavine Josifa II Habsburškog, 1785. godine, u Petrovaradinu je pod imenom „Probitas” osnovana prva Loža na tlu današnje Srbije. Znameniti članovi Lože „Vigilantia” u Osijeku bili su u to vreme episkop Josif Jovanović Šakabenta i potonji mitropolit Stefan Stratimirović.
U drugom, južnom delu današnje Srbije, u vreme vladavine turskog sultana Selima III, u Beogradu je od 1790. godine delovala tursko-srpska Loža. O njenom imenu i radu sačuvano je malo podataka, ali se, prema masonskoj istoriografiji, među njenim eminentnim članovima navode mitropolit beogradski Metodije, Petar Ičko, knez Aleksa Nenadović i Janko Katić. Među članovima je bilo i hrišćana, i muslimana, i Jevreja.
Tokom ustanka i borbe za nacionalno oslobođenje, od 1804. do 1813. godine, značajnu ulogu odigrali su masoni Petar Ičko i Janko Katić, a u prvoj vladi, obrazovanoj 1811, prvi ministar prosvete bio je Dositej Obradović — takođe mason i srpski prosvetitelj.
Godine 1842. u Beogradu je osnovana Loža pod imenom „Ali Koč”, koja je 1851. brojala 204 člana. Berlinskim kongresom 1878. godine Srbija je stekla punu nezavisnost od turske vlasti; tokom tih oslobodilačkih ratova u zemlji je bilo mnogo dobrovoljaca iz Italije, koji su 1876. pomogli osnivanje Lože „Svetlost Balkana – Garibaldi”, pod zaštitom Velikog Orijenta Italije.
Na severu Srbije, pod zaštitom Velike Lože Ugarske, još ranije su osnovane Lože: u Vršcu — „Egalitas” (1872) i „Pri steni istine” (1873); u Novom Sadu — „Libertas” (1875, pod zaštitom Velikog Orijenta Ugarske); u Velikom Bečkereku — „Thales” (1877); a u Somboru — slobodnozidarski venčić „Philantropia” (1897) i Loža „Jövendő (Budućnost)” (1908, pod zaštitom Simboličke Velike Lože Ugarske).
Srbija je 1882. proglašena kraljevinom, a u njoj su osnovane nove Lože: „Srbska zadruga” i „Sloga, rad i postojanstvo” u Beogradu (pod zaštitom Velikog Orijenta Italije), „Stella Orientalis” 1890. u Zemunu (koja se 1897. seli u Pančevo), „Pobratim” 1891. u Beogradu, „Nemanja” 1892. u Nišu (pod zaštitom Simboličke Velike Lože Ugarske) i „Filantropija” 1897. u Somboru. Tada dolazi do vidljivog uspona slobodnog zidarstva u Kraljevini Srbiji. Brat Sreten Stojković 1893. objavljuje knjigu „Slobodno zidarstvo – njegov cilj i principi, njegova sadašnjost i prošlost”, a 1894. godine predsednik Vlade Kraljevine Srbije postaje mason — brat Svetomir Nikolajević.
Članovi ovih Loža bile su najistaknutije ličnosti iz oblasti obrazovanja, nauke, umetnosti, politike, plemstva, ali i sveštenstva, koje su u napretku i razvoju Srbije odigrale značajnu ulogu. Jedan od najvažnijih doprinosa srpskih masona bio je „Sretenjski ustav” Kraljevine Srbije iz 1835. godine — jedan od prvih i najliberalnijih ustava tog vremena u svetu — na čijoj su naslovnoj strani istaknuti jasni masonski simboli.
Godine 1905. u Vršcu je osnovana Loža „Aurora”. Potom su formirane Lože u Beogradu — „Ujedinjenje” (1909, pod zaštitom Velikog Orijenta Italije) i „Šumadija” (1910, pod zaštitom Velike Lože Hamburga) — a 1911. i Loža „Stvaranje – Alkotás” u Subotici. Iste godine osnovani su slobodnozidarski venčići „Élet (Život)” u Beloj Crkvi i „Világ (Svet)” u Velikom Bečkereku, a 1913. i venčići „Őrtűz (Stražarska vatra)” u Bačkoj Palanci i „Rendületlenül (Nepokolebljivo)” u Novom Sadu.
Sticajem istorijskih okolnosti, Kraljevina Srbija nije imala Veliku masonsku Ložu sve do 1919. godine. Iako neuobičajeno, njenom nastanku prethodilo je formiranje i razvoj „Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda”, 22. aprila 1909. godine. Uz pomoć Braće iz Velike Lože Rumunije, a kasnije i Grčke, osnovan je Kapitel Ružinog krsta 18. stepena Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda, a u maju 1912. formiran je i Vrhovni Savet DPŠR Srbije. Već u oktobru te godine Vrhovni Savet Škotskog Reda dobio je u Vašingtonu priznanje 24 vrhovna saveta iz sveta.
Tek 1919. godine, po ujedinjenju nekoliko slovenskih naroda u zajedničku državu — Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (1918) — osnovana je 9. juna 1919. Velika Loža Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija”. Sačinjavalo ju je šest Loža: „Sloga, rad i postojanstvo”, „Pobratim” i „Šumadija” iz Beograda, te „Maksimilijan Vrhovac”, „Ivan Grof Drašković” i „Budnost” iz Hrvatske. Time je ova Velika Loža postala jedina i najviša masonska vlast u kraljevini.
Godine 1924. u Novom Sadu osniva se slobodnozidarski venčić „Stratimirović”, koji 1926. prerasta u Ložu. U Subotici se 1928. osniva Loža „Stella Polaris”. U Velikom Bečkereku 1930. nastaje venčić „Luks”, koji iste godine prerasta u Ložu „Vojvodina” — grad se tada zvao Petrovgrad. U Pančevu se 1937. osniva Loža „Banat”.
Kada je 1929. godine Kraljevina SHS dobila ime Jugoslavija, promenjena su i imena Velike Lože i Vrhovnog Saveta Škotskog Reda. Prvi Veliki Majstor Velike Lože „Jugoslavija” i Vrhovni Komander bio je Đorđe Vajfert — industrijalac, potonji guverner narodne banke i dobrotvor. U razdoblju snažnog napretka i razvoja slobodnog zidarstva, do 1940. godine, Veliki Majstori Velike Lože „Jugoslavija” (posle Đorđa Vajferta) bili su brat Dušan Miličević — do 1933, a potom brat Andreja Andra Dinić — od 1933. do 1940, tačnije do uspavljivanja Velike Lože na početku Drugog svetskog rata. Bio je to ujedno jedan od najpovoljnijih perioda u razvoju slobodnog zidarstva u Srbiji. Prema nekim podacima, kralj Aleksandar Karađorđević bio je slobodni zidar u Francuskoj, dok je pripadnost slobodnom zidarstvu kneza Pavla Karađorđevića — regenta od 1933. do 1941, dakle posle atentata na kralja Aleksandra — bila nesumnjiva. Mnogi predsednici vlada, ministri, članovi akademije nauka, naučnici, umetnici, muzičari, slikari i pisci bili su u to vreme članovi masonskih Loža. Pod zaštitom Velike Lože „Jugoslavija” radilo je 30 Loža.
Velika Loža „Jugoslavija” unela je svetlost u „Narodnu Veliku Ložu Čehoslovačke” 27. oktobra 1923. godine. U Beogradu je od 11. do 16. septembra 1926. održan veliki Masonski kongres, na kome je učestvovalo 56 predstavnika iz 20 masonskih obedijencija Evrope i Amerike. U objavljenoj rezoluciji podržane su ideje slobode i demokratije kao jedinog puta ka pravdi i poštovanju građana, zatim bezuslovno i potpuno razoružanje u svetu, kao i zamisao o formiranju masonskih odbora u svakoj zemlji, koji bi mirnim putem pomagali rešavanje ekonomskih problema i nesuglasica među državama.
Ujedinjena Velika Loža Engleske priznala je Veliku Ložu „Jugoslavija” 1930. godine, a uzajamna priznanja i prijateljski odnosi razmenjeni su sa preko 50 Velikih Loža sveta. Uoči Drugog svetskog rata, u julu 1939, knez Pavle Karađorđević je kao slobodni zidar prisustvovao instalaciji Vojvode od Kenta za Velikog Majstora Ujedinjene Velike Lože Engleske — što je, s obzirom na kasnije događaje, bilo od naročitog značaja. Već tada, zbog sve nepovoljnijih prilika u Evropi, započelo je preseljenje dela masonske arhive iz Beograda u London. Velika Loža „Jugoslavija” samouspavana je 1. avgusta 1940. godine.
Okupacija zemlje od strane nacističke Nemačke dovela je do gašenja masonske aktivnosti. Mnogobrojna Braća hapšena su i slata u koncentracione logore, a desetak njih je streljano. Gestapo je prikupljao podatke o slobodnim zidarima i saslušavao ih; među njima je bio i poslednji predratni Veliki Majstor Velike Lože „Jugoslavija”, brat Andreja Andra Dinić. Od oktobra 1941. do januara 1942. u prostorijama Hrama Velike Lože održana je Antimasonska izložba, praćena neviđenom antimasonskom i antisemitskom propagandom; kao poseban kuriozitet, izdate su tada i antimasonske poštanske marke, koje su još dugo bile u opticaju.
Vlada Kraljevine Jugoslavije i kralj Petar II Karađorđević prelaze u London; predsednik te vlade i mnogi ministri bili su masoni. Dobar deo Braće koji je ostao u zemlji priključio se oslobodilačkom pokretu i tako doprineo oslobođenju zemlje 1944. godine.
Po ratu, u uspostavljanju prelazne vlasti, mnogi slobodni zidari učestvovali su kao ministri, ali su ubrzo, sa uspostavljanjem komunističkog režima, nestali iz javnog i političkog života.
Ni tokom komunističke vlasti u Jugoslaviji i Srbiji slobodno zidarstvo nikada nije potpuno zamrlo. Pomoć Braći u pokušajima obnove rada Loža stizala je iz SAD i Švajcarske. Kontakti su održavani sa Velikim Komanderom Škotskog Reda, bratom Širerom, i sa Velikim Komanderom Škotskog Reda Južne jurisdikcije, Luterom Smitom. Značajnu aktivnost u tom periodu masoni su imali i u okviru Beogradskog univerziteta.
U egzilu su 1947. godine u Rimu obnovljeni Velika Loža „Jugoslavija” i Vrhovni Savet Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda. Ipak, 1967. usledilo je novo gašenje. Lože pod zaštitom Velike Lože „Jugoslavija” u egzilu nalazile su se u Rimu, Kairu, Aleksandriji i Parizu.
Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina mnogobrojna Braća inicirana su u inostranim obedijencijama. Veći broj njih pristupio je slobodnozidarskom pokretu u švajcarskoj Velikoj Loži „Alpina”, ali i širom sveta — naročito u Americi, Francuskoj, Engleskoj i Nemačkoj.
U razdoblju između 1989. i 1993. godine u Jugoslaviji je vladala atmosfera iščekivanja demokratizacije i političkog pluralizma, ali i strah od međunacionalnih napetosti i sukoba. U takvim okolnostima dolazi do obnove slobodnog zidarstva u Srbiji. U martu 1989. u Beogradu se registruju tri Lože: „Pobratim”, „Sloga, rad i postojanstvo” i „Maksimilijan Vrhovac”. Posle susreta i razgovora u Budimpešti i Vupertalu, 23. juna 1990. godine uneto je svetlo u probuđenu Veliku Ložu Jugoslavije — uneli su ga brat Ernst Valter i Ujedinjene Velike Lože Nemačke. Te godine održavaju se prvi višestranački izbori, dok međunacionalne tenzije sve više rastu i preti ozbiljan sukob; slobodno zidarstvo u Srbiji trebalo je da odigra ključnu ulogu u širenju ideja građanske slobode i duha tolerancije. Razni događaji doprineli su tome da Ujedinjene Velike Lože Nemačke, u saradnji sa mnogom Braćom iz Srbije, odluče da se dalji razvoj slobodnog zidarstva u Srbiji poveri Saveznom Veću Velike Lože „Jugoslavija”. Zbog nesigurnosti i pritisaka vlasti, naredna Skupština održana je 13. i 14. marta 1993. van zemlje — u Riminiju, u Italiji.
Čekić Velikog Majstora preuzeo je dotadašnji zamenik Velikog Majstora, brat Braca Ćeran, a već sutradan brat Dragorad Tanasić. Time je konačno postavljen siguran i stabilan kamen temeljac obnovljene Velike Lože „Jugoslavija”, koja je promenila ime u „Regularna Velika Loža Jugoslavija”. Senat Ujedinjenih Velikih Loža Nemačke prihvatio je ovu odluku Skupštine i pružio svu neophodnu pomoć za dalji rad. Među Braćom koja su donela ove važne odluke bio je i najveći broj onih koji su osamdesetih godina inicirani u švajcarskoj Velikoj Loži „Alpina”.
Od tog trenutka počinje dalji rast i razvoj slobodnog zidarstva u Srbiji. Slobodni zidari su svojim delovanjem dali doprinos i uvođenju demokratije u Srbiji. Oko 2000. godine Regularna Velika Loža Jugoslavije imala je oko 200 članova i ubrzano se razvijala, a aktivnim učešćem u međunarodnom bratskom lancu dobijala je sve više priznanja od Velikih Loža širom sveta. Godine 2002. Regularna Velika Loža Jugoslavije dobila je, odnosno obnovila, priznanje Ujedinjene Velike Lože Engleske — kao jedina Velika Loža koja je nastavljač kontinuiteta slobodnozidarske aktivnosti na teritoriji Srbije od njenog osnivanja 1919. godine — čime je potvrđeno i priznanje dato 1930. godine.
Svetska Konferencija Velikih Masonskih Loža je 30. septembra 2007, posle izdvajanja Crne Gore i preimenovanja Regularne Velike Lože Jugoslavije u „Regularnu Veliku Ložu Srbije”, u Portlandu priznala Regularnu Veliku Ložu Srbije kao jedinu i suverenu masonsku vlast u Srbiji, koja nastavlja kontinuitet od svog nastanka 1919. godine.
Posebno plodan period u razvoju Regularne Velike Lože Srbije predstavlja poslednjih desetak godina, kada je RVLS narasla na preko 2000 Braće, 63 Lože i nekoliko humanitarnih društava. Osnovani su mali muzej i biblioteka, a RVLS ima i svoje klubove, u kojima organizuje brojne aktivnosti — tribine, predavanja, koncerte i drugo.
Jedan od najvažnijih zadataka Regularne Velike Lože Srbije, koji se kontinuirano i uspešno ostvaruje, jeste širenje svetla i osnivanje Loža u svim delovima Srbije, uz pažljiv i selektivan prijem članova.
U redovnom radu Lože koriste više različitih rituala, među kojima najčešće modifikovani Šrederov ritual, Škotski ritual i Emulation ritual. U okviru Regularne Velike Lože Srbije postoje i Loža koja radi na engleskom jeziku — Loža broj 21 „Sveti Jovan – Saint John” — i Loža koja radi na nemačkom jeziku — Loža broj 26 „Lessing”. Regularna Velika Loža Srbije razvila je i bočne redove, poput „Drevnog i Prihvaćenog Škotskog Reda” i „York Rite-a”, a podmladak neguje kroz red „DeMolay”.